Svetkovina Velike Gospe
Proslava Velike Gospe u Komušini
Tekst preuzet iz knjige "KOMUŠINA I KONDŽILO", izdane 1981. Opisuje blagdan Velike Gospe kako se svetkovao u Komušini prije 1992. Autor dr. sc. Pero Pranjić.
"...I bez puno najave narod ove župe, a i svih okolnih, zna za to pa se priprema duhovno devetnicama. Najčešće je to post i molitva. U Komušini bude službena trodnevnica 11., 12. i 13. kolovoza. Slavlje se uvlači u svaku kuću i u svako ljudsko srce. Pristižu radnici sa svih strana jedni na godišnje odmore, jedni na neplaćeni dopust, jedni na bolovanje. Uglavnom kod kuće moraju biti. Stižu i gosti, stari znanci i prijatelji sa svih strana. Među jednima je krvna veza i red je da dođu, no dobar dio prijateljstva se uspostavlja baš preko proslava.. Umorni putnik i hodočasnik sa strahom je nekad davno pokucao na nepoznata vrata. Bio je srdačno primljen.
Razvio se razgovor, sklopilo se prijateljstvo i od tada njemu su u toj kući vrata uvijek otvorena. Sjeverna i srednja Bosna ovdje je na okupu. Na 14. kolovoza prije podne pristižu brojne skupine. Najčešće pješice preko brda i to iz okolice Travnika, Guče Gore, Brajkovića, od Žepča i Maglaja, od Tuzle i Lukavca, od Modriče i Plehana. Ima ih podosta iz okolice Banje Luke i Kotor Varoša. Zeničke grupe i oni iz Zavidovića obično stignu na sam blagdan ujutro i to autobusima. A pojedinačno? Tko bi to mogao sve iskazati i provjeriti, tu silnu skupinu od 12-15 tisuća ljudi?!
14. kolovoza ujutro svećenici počinju ispovijedati. Oni naime koji imaju zavjete htjeli bi da čista srca započnu svetkovanje pa zato nagrnu k ispovjedaonicama. U 11 sati je sveta misa i propovijed i time se otvara proštenje. Daju se konkretne upute i smjernice i da se narodu malo slobodna vremena da se pribere i okrijepi.
U 14 sati kreće procesija na Kondžilo. To je nešto veličanstveno i jedinstveno u našem narodu, to molitveno mnoštvo. ... Naprijed je križ i župna zastava, za njom djeca pa svećenici uz nadbiskupa koji svi skupa mole. Za njima se redaju pjevači pa pobožni narod. Tu negdje uključuje se i Gospa u procesiju. Nošena na ramenima zdravih mladića, koji su se prije ispovjedili i pričestili, Majka kreće s pobožnim mnoštvom. Za njom se uključuju mnoge skupine molitelja, a u svakoj po netko predvodi. Mnoge se procesije izrode u turističku atrakciju. Ovdje to, hvala Bogu, nije slučaj. Narod je došao radi Gospe i uistinu je želi proslaviti. Tko nije bio u procesiji, ili kako oni kažu "pratio Gospu", taj nije obavio zavjeta, nije slavio Veliku Gospu. Put je dug oko 3,5 km. Veliko zvono župne crkve saziva narod i oglašuje da je započeo svečani trenutak. Ono će zvoniti sve dok procesija ne stigne na Kondžilo. Svi mole, svi pjevaju, svi skrušeno koračaju. Te prašnjave, uske, izrovane bosanske stazice najsličnije su onom Isusovom uskom putu što vodi u vječnost. Sa zanosom se na početku zapjeva star pjesma ovog naroda: " O preslavna Božja Mati, dostoj nam se milost dati...."
Pored puta sad vidiš majku kako kleči negdje u travi ili paprati, a pred njom grupica dječice kojima sklapa ruke, sad opet ozbiljnog radnika kako je ukrstio svoje žuljave prste, prometnuo ih jedne između drugih, i pobožno se udara u prsa kad slika pored njega prođe. Ovdje vidiš đače s kiticom cvijeća koju nosi da počasti milu Majku, ondje siromašnog starca koji, ne mogavši svinuti klecavo koljeno, samo se prigeo nad staračkim štapom, a pogled upro u Mariju i žarko moli. Preko brjegova primijetiš kako "mili" grupa sad u narodnoj nošnji, sad druga u običnoj građanskoj. I svi žure i svi se uključuju u procesiju, koja postaje sve veća i sve laganija. "Otegne" se ona i do dva kilometra.
Stižući na Kondžilo svi se razmiču u stranu, da Majci načine mjesto, jer ona je danas i sutra ovdje Kraljica: kraljica srdaca, kraljica savjesti, kraljica milosti. Jaki, ali ipak oznojeni momci približavaju se kapelici. Onda se okrenu da Majka može vidjeti sve ovo sabrano mnoštvo i čuti sve njihove želje. Pozdravnu riječ obično kaže koji svećenik i da narodu raspored i upute.
Svatko traži mjestance gdje bi se malo odmorio, nešto prezalogajio i malo se vodom osvježio. A onda započinje ispovijedanje. Ljudi su došli na Kondžilo s mnogim teretima na duši i ne žele ih vratiti natrag. Tu su ispovijed dirljive i potresne, ne one na koje smo mi svećenici već navikli po svojim župama. Često su to one životne, koje znače potpuno obraćenje ili barem čežnju za njim.
Prvu sv. Misu, oko 5 sati navečer, ima obično nadbiskup. Na Kondžilu je tišina. Svatko se uvlači u svoje srce i prebire po njemu. Jako pojačalo raznosi glas propovjednika po proplanku i dopire sve do Usore i okolnih dolina. No najdublje zadire u srca. Tu proizvodi i radost, i smirenje, i ohrabrenje za daljnje napore. Svi svećenici neumorno ispovijedaju, a kad bude vrijeme sv. Pričesti, po nekoliko ih pričešćuje narod poredan u dugim redovima.
Iza sv. Mise je malo predaha, onda obično bude kakav vjerski film ili igrokaz na pozornici pored kapelice. Kad već dobro zamrača počinje Put križa. Svi se dižu sa svojih skromnih postelja, ostavljaju po neku staricu da čuva stvari i svi žure sa svijećom opet u okupljeno mnoštvo. Treba činiti pokoru, svi to znaju, treba slijediti Isusov primjer, treba svatko svoj križ prigrliti, kao i Isus svoj što je nosio.
U 23 sata ili u ponoć, već prema vremenu, zadnja je sv. Misa i onda iza nje počinak. Polako se sve smiruje, osim što se po proplancima čuje bosanske šargije/tamburice/ i pjesma mladenačka.
Oko pet je već ustajanje i "Anđeo Gospodnji". Treba naime oko kapelice sve očistiti, ukloniti ležaje od paprati i lišća sitnih grana, jer već rano doći će nove grupe na ispovijed, na molitvu, na zavjete. Svećenici opet zasjedaju ispovijedati tu ispod hrastova i bude odmah po koja sveta misa.
U 8 sati je misa za bolesnike. Ona je jako posjećena, a na njoj je najviše slabih i nemoćnih. Bude tu puno muslimana, pravoslavaca, koji se mole po "svome zakonu" i čine zavjete. Obilaze sliku, dotiču Gospin lik svojim cvijećem, maramicom. Mogao bi to netko nazvati i gatkom ili magijom. Ali čovjek je vezan na simbole već od svoga iskona. Kako nam je draga uspomena od majke, makar to bila nekakva sitnica: maramica, kakav sitni vez, par redaka pisma napisani njenom drhtavom rukom! Kako sin ljubomorno čuva stari džepni sat svog oca! On obično više nije mjerilo vremena, jer kasni ili brza, ili uopće ne radi, ali on je uspomena. Zar tako ne možemo smatrati i onu kiticu cvijeća ili bilo koju stvarčicu? Bila je na Majčinu licu. Gospa je sigurno shvatila što ljudi od nje mole i traže ili zašto joj zahvaljuju. Ovo će im biti uspomena na taj susret s njome.
Zadnja sv. Misa je u 11 sati. I na njoj je mnoštvo. Ljudi znaju da treba Majku i "otpratiti" do njenog stalnog prebivališta, tj. do župne crkve u Komušini. Naime iza mise kreće opet procesija natrag. Opet pjesma, opet molitva, opet strpljivi hod dug sat vremena. Mjesni župnik završi u dvorištu župne crkve proštenje pjesmom ''Tebe Boga hvalimo'', preporuči sve hodočasnike toplom majčinom zagovoru, zahvali im na sudjelovanju u proslavi, pozove ih opet na godinu. Svi skupa na kraju zapjevaju Mariji koju pjesmu i radosni se raziđu. Narod u Tišini i negdje u hladu pojede svoj komadić kruha, osvježi se s par kapi vode ili rakije i svatko kreće natrag, netko pješice, netko autobusom, već kakva je mogućnost. Ali svatko u svom srcu nosi radost i snagu. Bio sam kod Majke, ne može se od nje vratiti praznih ruku. Tu je pregršt njenih darova i milosti.
Jedno mogu na kraju reći: Mnogo toga što se u Komušini i na Kondžilu zbiva ostaje zauvijek zakopano u ljudskim srcima. O tome ne pišu novine, o tome ne govore opširne reportaže, ali ovaj narod od toga živi. Možda je i sama Gospina želja da to ostane anonimno, jer milost se ne voli nadmetati i razbacivati. Tek će se u vječnosti znati što je Gospa značila ovom kraju i ovom narodu. Ona ih stoljećima ovdje okuplja i iz godine u godinu sabire ih sve više oko sebe. Vjerujem da će to i ubuduće činiti."
